Apsolutno se slažem s gospođom Cigler koja je odbacila optužbe da su do informacija došli na nezakonit način jer to jednostavno nije istina. Dostupnost informacija o privatnim osobama kroz razne socijalne mreže često su javne, ali predstavljaju dvosjekli mač, pogotovo radi li se o nekoj nesreći ili tragediji – a rasprave se uvijek događaju u takvim negativnim slučajevima.

U komentaru se govori o lošim stranama socijalnih mreža, konkretno Facebooka, kroz klišejizirane momente (pomalo imam osjećaj da je netko izrazito negativnog mišljenja o socijalnim mrežama bio izvor informacija gospođi Cigler), ali se govori i o tome kako je na Facebooku nemoguće zaštititi svoje privatne podatke jer i hakeri mogu do njih. Istom analogijom isti ti hakeri mogu i do Pentagona. Samo, za Pentagon će netko kazneno odgovarati i novinarima neće past na pamet jednog retka napisati o tome, a za Facebook su sami korisnici krivi jer dobrovoljno objavljuju te podatke?

Malo me štrecnula i činjenica da gospođa Cigler smatra kako novinari ne trebaju štititi nečiju privatnost ukoliko to same osobe ne čine. Možda još uvijek živim u nestvarnom svijetu, ali nije li uloga novinara i medija nuditi informacije koje stvaraju javno mišljenje? Ne trebaju li novinari svojom etikom služiti kao primjer društvu u kojem djeluju? Opravdava li cilj sredstvo? Ne bi li novinari svojim primjerom građanima vratiti vjeru u ispravne ljudske, moralne i profesionalne vrijednosti koje su na tako klimavim nogama? Hoće li Večerni list, ukoliko priču ne učini zanimljivijom nekim trivijalnim detaljem (o ovom slučaju informaciji s Facebooka), izgubiti svoju publiku? Čisto sumnjam.

Ne smatram da bi privatni podaci koje osobe iznose na Facebooku trebale biti izvor informacija novinarima, no budući da je tako lakše raditi novinarski posao i totalno zabucat u žutilo radi podizanja naklade, očito da će tako bit. Imamo slučajeve attention whorea kao što je Dolores Lambaša, ali imamo i nevine ljude čija se (polu)privatnost nepotrebno iznosi u javnost.

Ono što mi je pomalo smiješno jest kraj komentara u kojem se govori o klinikama gdje se liječi ovisnost o Facebooku i najavama samoubojstava mladih. Zanimljivo, voljela bih vidjeti omjer mladih koji se liječe od ovisnosti o drogama i alkoholu naspram onih koji su ovisni o Facebooku.

Dakle, zvali su ga iz jedne marketinške agencije koja zastupa (dobro poznatog) klijenta koji određene marketinške budžete troši u njegovim novinama. Kada klijent oglašava, vrlo često mu se gratis daje određen PR prostor u kojeg može iskoristiti kako želi. (Osobno mislim da se PR aktivnosti dobrog PR manadžera nikako ne bi trebale svoditi ISKLJUČIVO na ovakav oblik promocije (dobivene zahvaljujući oglašavanju), no prema informacijama koje dobivam od kolega novinara, nekima  je upravo ovakav medijski prostor jedini prostor na kojeg se oslanjaju u svom radu.)

Iz agencije su mu dostavili link na kojem je bila velika količina nepovezanih fotografija i tekstova s kojima se bez velike količine vremena i truda nije moglo ništa napraviti, te se još od njega zahtjevalo da nakon što napiše tekst, isti pošalje i klijentu na autorizaciju!!! Kolega  je, kako kaže, bio vidno šokiran – jasno mu je da je agencija kao posrednik u ovoj situaciji najmanje kriva jer samo prenosi želje klijenta, no najžalosnija činjenica u cijeloj priči je ta što spomenuti klijent ima stalno zaposlenog inhouse PR managera!

Iz ove situacije se vide dvije stvari – nepoštovanje novinara i njegovog vremena te neinformiranost o tome što sve spada u domenu rada  PR managera. Imate li dostupan ovakav medijski prostor kojeg možete iskoristiti kako želite,  okrenite broj telefona novinara s kojim surađujte i dogovorite se s njim što bi njemu i vama odgovaralo i pripremite mu traženo. To je vaš posao. Vaš posao nije nabacati mu brdo informacija i očekivati od njega da napiše super truper savršen članak i još vam ga poslati na autorizaciju! Da, kako ne – još će vam i skuhati kavu i izmasirati stopala.

Mojeg je kolegu toliko iznervirala ova situacija da je komentirao da će ubuduće ignorirati pozive, mailove i objave navedenog klijenta, a ako radite PR to je ono što definitvno ne želite.

S novinarima trebate gajiti dobre prvo ljudske, a zatim i poslovne odnose – poštujte ih i oni će poštovati vas. Pomozite im da rade svoj posao brzo i kvalitetno i „gurat“ će vas maksimalno koliko mogu.

Potrebno je objektivno procijeniti kada je za neku vijest ili zbivanje potrebno napisati objavu za medije i distriburati je medijima, a kada je osobnim kontaktom (mailom ili telefonom) komunicirati određenim novinarima. Zašto je to važno? Zato što nisu sve informacije koje želite dostaviti javnosti jednako važne, zato što je medijski prostor ponekad vrlo često zagušen, zato što novinari dnevno dobiju barem desetak službenih priopćenja za javnost ili različitih korporativnih informacija. Jako je važno „poznavati“ novinare kojima šaljete svoje objave i vijesti, važno je znati što je njima zanimljivo, važno je znati što je zanimljivo njihovim urednicima. Ponekad će univerzalna objava za medije (koju ćete distribuirati svim medijima) biti objavljena za vas nezadovoljavjućem postotku, a ponekad će njena prilagodba novinarskom interesu ili mediju biti pun pogodak. Iz tog je razloga važno da znate što motivira ljude kojima šaljete svoje materijale.

Novinari će vam biti zahvalni ukoliko im pomognete da odrade svoj posao kvalitetno i brzo. Također, ukoliko gajite dobre odnose moći ćete im predlagati teme koje će njima pružiti dobar sadržaj, a vama promociju za tvrtku. Zato je važno da se vaš PR posao ne svodi na kreiranje objava za medije koje dva puta mjesečno pošaljete svim novinarima u bazi, a poslije se čudite kako je postotak objave slab. Ponekad je dovoljan telefonski poziv koji će brzo informirati novinara i kojem ćete zatim dostaviti tražene informacije.

Konstanto slanje objava bez ikakvog kontakta i povratne informacije o tome što zanima novinara/urednika dovodi do toga da će vaše objave novinar „objaviti“ jednim pristiskom na tipku „delete“.

op. a.  Znam da pretjerujem s ovim fotografijama mačaka, ali ne mogu odoljeti kada tako dobro prikazuju što želim reći

Na svom radnom mjestu često dobivam razno-razne press materijale koje pročitam, čisto da vidim kako moje kolege rade svoj posao. I ono što mogu zaključiti jest je da mnogi nemaju pojma o tome kako se, s kojim ciljem i ZAŠTO radi PR. Katastrofalne novinarske forme, loš stil, nerelevantne informacije i nabacane rečenice „zbrda zdola“ stil su mnogih mojih kolega.

Ovih dana mi je u inbox došao press release jedne velike hrvatske tvrtke koja je svekoliku javnost obavijestila o eventu kojeg je održala. S obzirom na veličinu tvrtke, njen uspjeh i image koji ima u javnosti, bolje joj je da nema nikakav PR – jer je ovo što radi jako, jako loše. Pročitavši cijeli mail u kojem je poslana objava, mogu zaključiti da je samo poruka u tekstu maila bila relativno korektna.

Što je bilo loše?  Krenimo redom:

1. Naslov e-mail poruke:

Totalno nezanimljiv. Svatko tko se bavi PR treba razmišljati na način da naslov treba privući novinara da ga otvori – među ogromnim količinama mailova koje prima svakodnevno. Zato treba izbjeći općenitost i izvući zanimljivost.

2. Težina e-mail poruke: u navedem mailu bilo je 5 fotografija koje su sve skupa težile 2,5 MB. I to bez samog dokumenta s objavom. Zašto zakrčiti već pune novinarske inboxe? Imate svoj web site i tamo postavite 3 milijarde fotografija ukoliko možete, a novinaru pošaljite samo link.

3. Objava za medije: U ovom slučaju preloša. Zašto?

a) Nema naslova

b) Nema mjesta i datuma objave

c) Nema jasno istaknutog leada

d) Cijela objava napisana je kao tekst, a ne kao priopćenje

e) Glavna vijest uopće nije razrađena i objašnjenja (odgovori na 5 novinarskih pitanja)

f) Previše nebitnih informacija o popratnim događajima, malim partnerimai sl.

g) Nema podataka osobe koja se treba kontaktirati u slučaju potrebe za dodatnim informacijama

h) Nepostojanje korporativnog identiteta, odnosno službenog memoranduma

i) Nedostatak „general“ teksta o tvrtki koji UVIJEK mora biti prisutan u svakom priopćenju za javnost

4. Ovakva objava ne može se copy/pasteat, niti u cijelosti niti u dijelovima.

Zahtijeva previše novinarskog truda i vremena i vrlo je vjerojatno da će završiti u folderu „Obrisano“.

Imam osjećaj da PRovci nikako ne mogu shvatiti novinarski princip razmišljanja te da ih možda i malo podcjenjuju kad im šalju ovako loše, nekićene i nerelevantne materijale za novinare. Kada se shvati da smo potrebni jedni drugima i da svatko od nas mora korektno raditi svoj posao, možda ćemo mi iz PR imati više uspjeha u objavljenim materijalima i istovremeno novinarima olakšati posao.

Nakon odluke, važno je na „papir“ staviti sve informacije koje bi navinare mogle zanimati i obličiti informaciju u suvisao tekst/materijal iz kojeg će se moći „zavrtiti“ priča. Ovisno o tome koliko je informacija važna, procijeniti hoćete li prije ili poslije kontaktirati novinara u konkretnom mediju, ali svakako to učinite da biste saznali je li poslani materijal zanimljiv.

Osim što ćete odmah dobiti povratnu informaciju, moći ćete proširiti temu i pomoći novinaru da napravi još bolji posao.  Uostalom, imati ćete i  povratnu informaciju kada će se točno informacija objaviti .
Nakon objave, posao ne završava – potrebne su nove ideje za nove objave.

U idealnoj budućnosti, novinari će odlaziti na presice ili mjesta zbivanja i producirati sadržaj i za print i za web. To neće biti isti sadržaj, budući da se struktura novinarske forme za navedene medije razlikuje i potrebne su modifikacije. Novinar budućnosti će prilagođavati svoj novinarski uradak i koristiti svaki mogući medij da plasira potrebnu informaciju. Primat će jednu plaću i svoj posao gledati kao jedinstven, a ne kao osnovni posao u printu ili webu plus rad na dodatnim medijima kojeg radi besplatno.

U nas je nekako uvriježeno stanje da u nekim izdanjima postoje dvije redakcije – jedna za web, a druga za print. Situacija prije ove donosila je produkciju isključivo tiskanih materijala koje bi onda neki administrator bez prilagodbe uploadao na stranicu. Danas kada se i u Hrvatskoj shvatilo da pisanje za print nije isto što i pisanje za web izdanja, postoji priličan otpor u prihvaćanju činjenice da bi jedna osoba trebala opsluživati raznovrsne medije istih izdanja. U vodećem njemačkom tjedniku je vladao veliki otpor prema navedenim promjenama. Starija „škola“ novinara nije bila vična novim tehnologijama i apriori je gledala na nove zadatke kao na dodatni posao za kojeg nisu plaćeni. Nakon brojnih edukacija cijele redakcije, vrlo je jasno definirano kako za osobe koje ne budu obavljale svoj posao za oba medija, u redakciji više neće biti mjesta. Prilagodba se nekima čini kao drastičan potez , a nekima kao prilika.

U Hrvatskoj su se u mnogim medijskim kućama događale situacije da su redakcije startale kao svaka za sebe, zatim se radi smanjenja troškova spajale u jednu, a nakon toga opet razdvajale. Prema mojem mišljenju, to se događalo zbog toga što je web za mnoge novinare još uvijek neki „neistraženi teritorij“ o kojem nemaju previše znanja. Budućnost bi nam trebala donijeti nove vrste redakcija – novu generaciju novinara koja će se znati primiti u koštac sa svim medijima koji postoje, a s njima i urednike koji će sadržaj znati usmjeravati što na print, a što na web, a što na oba izdanja.

U razradi tijela teksta navodite informacije prema važnosti, možete ubaciti pokoji statistički podatak (javnost voli statistiku jer im pokazuje okvire), citat relevantne osobe i slično. Najvažnije je da objava za medije nije preduga i dosadna te da na kraju sadrži sve vaše kontakte na koje vas se U SVAKO VRIJEME može dobiti.

Jako je važno na umu imati sljedeće – objava koju šaljete mora biti zanimljiva uredniku/novinaru kojem je šaljete – mora biti relevantna. Ukoliko je urednik/novinar uopće ne doživi, imate problem. A što urednik/novinar smatra relevantnim? Ono što zanima publiku njegova medija. Urednik/novinar razmišlja na način „Hoće li ova vijest zanimati moju publiku?“, a ukoliko je odgovor na ovo pitanje negativan, imate (još jedan) problem. Ono što se često događa je slanje nevažnih, nerelevantnih informacija novinarima i urednicima. Počinjete ih spamati, maltretirati i krčiti im inboxe. To može rezultirati time da novinari uopće više neće otvarati vaše e-mailove, nego će ih poslati da se druže sa „delete“ opcijom.

Kako ćete znati jeste li napravili dobar posao? Kada ćete u medijima vidjeti svoje tekstove koji su doslovno copy/pasteani. Da, to može značiti da je novinar/urednik bio u žurbi/nemotiviran/lijen/super zadovoljan, ali činjenično gledano – vi ste dobili ono što ste htjeli: informaciju plasiranu na način na koji ste željeli.