GOTOVO nevažni.

Sredinom prošle godine,  lanac supermarketa Sainsbury’s dobio je upit trogodišnje djevojčice koju je zanimalo zašto se tiger bread zove upravo tako, a ne nekako drugačije.

Evo pisma:

Logično pitanje malog trogodišnjeg mozga koje je odlučilo zamoliti nekog odraslog da mu pomogne oko pisanja i slanja pisma.  Simpatično, zar ne?

I evo što je Sainsbury’s odgovorio:

Odgovor na ovo pitanje uzeo je maksimalno 5 minuta vremena i 3 funte u iznosu poklon bona, a što je Sainsbury’s dobio time?

• pozitivan imidž kod roditelja djevojčice,  njene bliže i dalje rodbine kojoj je taj potez Sainsbury’sa sigurno bio simpatičan
• pozitivan imidž šire javnosti putem forward mailova i medija
• direktnu prodaju (iako su djevojčici poklonili bon od 3 funte za slatkiše, logično je za očekivati da su roditelji u kupovini potrošili puno veći iznos od toga)
• komunikacija prilagođena djevojčici i jedan ljudski, neslužbeni pristup pokazali su kako i korporativna komunikacija može biti kreativna

Ovaj primjer pokazuje kako je u stavri potrebno jako malo kako biste korisnike svojih proizvoda učinili još zadovoljnijima. A kad su ljudi zadovoljni, pričaju drugima i preporučuju. Pa zašto onda ne bi preporučili vas?

Malo sam razmišljala trebam li uopće pisati o ovom slučaju jer je tako očit i jasan te nije teško za zaključiti da se ovdje dogodio jedan medijski fail epskih razmjera. Ako pratite hrvatske medije, vjerojatno ste primijetili kako je ovih dana buknula velika priča oko Velebitskog piva, odnosno vlasnika tvornice koji je svojom nesmotrenom izjavom ugrozio svoj brand. Priča je poznata, mladi alternativci udruženi u udrugu organizirali su koncert i zamolili pivovaru Ličanka koja proizvodi Velebitsko pivo, njihovo omiljeno, da im bude sponzor. Zašto je ovaj slučaj digao ovakvu prašinu?

Zbog nerazumijevanja, neprikladne komunikacije, podcjenjivanja vlastite publike i  medija koji su jedva dočekali priču ovakvog tipa.

Naime, gospodin vlasnik pivovare, na upit je odgovorio neprikladno. Da, bio je iskren, ali na iskrenost i stav “što na drumu, to na umu“ zaboravite ako želite ozbiljno poslovati. Homofobna izjava još je malo začinila situaciju.

Što bi se dogodilo kada biste ljudima s kojima surađujete bili u potpunosti iskreni i zaboravili na profesionalno ophođenje? Bilo bi tu mnogo rodbinsko-animalnog općenja zbog npr. kašnjenja plaćanja i loše obavljenih poslova. Jednostavno, takav način ophođenja je nedopustiv ako želite poslovati profesionalno i pozitivno. „Hvala iako je ideja odlična, ne možemo sudjelovati zbog toga i toga i nadam se da ćemo u budućnosti surađivati“ bio bi kratak odgovor nakon kojega bi priča jednostavno završila.

Ali eto, gospodin je odlučio reći to na malo drugačiji način. I što su napravili naši mladi alternativci? Hihotali su se. Pa im je bilo urnebesno smiješno. Pa su možebitno odgovor  proslijedili svojim prijateljima i mic po mic, priča je odjeknula u gotovo svim medijima.

I što se dogodilo?

Bojkot.

Velebitsko pivo slovilo je za kvalitetno pivo kojeg baš nema u svakom kafiću, kojeg imaju samo odabrana mjesta i koje je imalo jedan cool imidž kvalitetnog domaćeg proizvoda.

Nakon ovog odgovora vlasnika, na internetu je buknula prava „pivska“ buna. Ljudi, oni koji vole Velebitsko, ostali su šokirani ovakvim potezom i odlučili ga bojkotirati. Puno negativnog PR-a, rasprave na Twitteru i Facebooku doslovno su u dva dana uništila kul reputaciju koju je Velebitsko pivo imalo među svojim fanovima i koju je stvaralo godinama.

Neki od komentara u medijima bili su i da je i ovakav loš PR u stvari dobar, jer za Velebitsko pivo nije znao veći krug ljudi. Nikako se ne bih složila da je u ovom slučaju loš PR dobar PR.  Ovaj je slučaj jako naštetio brandu i iskreno, baš me zanima hoće li biti neke povratne reakcije da se barem proba ispraviti šteta.

Ne znam zna li vlasnik pivovare tko je njegova publika, odnosno tko su njegovi konzumenti. Ali upravo oni koji su mu se obratili, to su oni od kojih živi. Važno je jako dobro poznavati tko su konzumenti vaših proizvoda i još je važnije da ste realni prilikom njihove identifikacije. Jedno je ono što biste vi željeli, a drugo je što imate. U ovom slučaju, nemate ni to.

Kako je ovaj blog rastao i napredovao, tako su se čitatelji javljali, komentirali i tražili savjete. S brojnima samo odradila neke zajedničke suradnje i na tragu tog, odlučila sam na blogu uvesti neke novosti kako bih ga poboljšala i pružila neke usluge koje dosada nisu bile moguće. U nastavku pročitajte što je novo.

Rubrika „PROMO“

U ovoj ću rubrici objaviti sve PR materijale koji budu dovoljno kvalitetni i reprezentativni za proizvod ili uslugu koju predstavljaju. Cilj ove rubrike je pružiti podršku kolegama koji rade PR, ali i prezentirati dobre primjere PR materijala, kampanja i ideja generalno. Ako se pitate koji su to, proučite malo detaljnije ovaj blog. Primjer kvalitetnog materijala objavljenog na blogu možete pogledati ovdje.

Naravno, svi zainteresirani za ovakav oblik promocije svoji ili tvrtkinih proizvoda nek pošalju PR materijale na e-mail adresu: provokacija.promo@gmail.com s fotografijama u privitku.

Uzimam za pravo bez objašnjenja odbiti sve materijale za koje iz raznih razloga smatram da ne zadovoljavaju osnovne kriterije.

Moje usluge

Za sve vas koji trebate tekstove, ideje, strategiju, a ne znate od kuda i kako krenuti, na raspolaganje stavljam svoje usluge kao konzultant i osoba koja vam može pomoći da posložite svoje usluge ili proizvode. U dosadašnjoj karijeri sudjelovala sam idejno i operativno u brojnim projektima (kako poslovno, tako i privatno) i smatram kako svojim znanjem i iskustvom mogu pomoći svakome da sa komunikacijske strane kvalitetno posloži svoje poslovanje. Kontakt e-mail adresa za ovakav tip usluga je natasa.martinic@gmail.com.

Javite se, ne budite stranci

Kad govorim o klasičnim medijima, mislim na tisak, televiziju i radio – medije koji nisu interaktivni, „brzi“ i čijim korištenjem nismo u mogućnosti dalje istražiti informaciju koju su nam osigurali. Internet je (kao medij) jedini koji nam brzo i lako omogućava da informaciju sagledamo iz više različitih izvora, bilo da govorimo o globalnoj ili lokalnoj razini; bilo da govorimo da nam informaciju donosi školovan novinar ili prosječan građanin. Informacije – važne, nevažne, detaljne ili opširne svuda su oko nas i dostupne su nam jednim klikom miša i zato će internet uvijek biti u prednosti pred ostalim medijima – osigurava nam sav sadržaj kao i klasični mediji, a uz to nam daje mogućnost da dalje i istražujemo. Osim što klasični mediji ne mogu ponuditi daljnju interakciju, postaju i mediji kojima se ne vjeruje. Previše interesa političke, komercijalne pa i privatne prirode, doveli su do nepovjerenja građana pa se na njih često gleda kao na pamflete određenih političkih ili komercijalnih struja.

Društvene mreže najbolji su pokazatelj da je mišljenje svakog korisnika važno i da je ono podložno promjeni u bilo kojem smjeru. Kompanije sada mogu konkretno dotaknuti svakoga, pitati ga za mišljenje, iskustva i što je najvažnije – pridobiti ga. To je svojevrsna win-win situacija za obje strane, jer nam (korisnicima) je interent poslužio da dobijemo ono što zapravo zaslužujemo.

Što će se promijeniti u odnosima s javnošću zbog toga što učimo prikupljati informacije na drugi način?

Danas tvrtkama (da bi informirale o svojim proizvodima ili uslugama ) nisu potrebni klasični mediji. Nekad su klasični mediji garantirali doseg do velikog broja ljudi i tada su se tvrtke s time zadovoljavale. (koliko je taj način lova vrabaca sačmaricom uspješan, nekom drugom prilikom). No danas se tržište okreće specijaliziranim skupinama ljudi kojima će prezentirati svoje proizvode i koji će dalje svojim dobrim „word of mouth“ proširiti informaciju o dobrom i kvalitetnom proizvodu.

Nekad je pojavljivanje u medijima dovodilo do interesa javnosti, a danas je interes javnosti taj koji vas dovodi u medije. Upravo zbog toga povlači se pitanje postaje li jedan dio PR-a nepotreban. Ako se sjetimo da je jedan od ciljeva odnosa s javnošću promovirati klijenta/kompaniju raznim vrstama javnosti, što će se dogoditi kada nam za pažnju tih istih javnosti više neće biti potrebni klasični mediji? Hoće li PR (odnosno njegov dio) biti nužan samo za proizvode i usluge koje se teže prodaju ili nisu kvalitetni? Na koji će se način PR modificirati? Hoće li mogućnost svojevrsne sveopće kritike dovesti do poboljšanja proizvoda i usluga generalno govoreći?

Teško je predvidjeti razvoj događaja, no ne treba puno razmišljati da bi se shvatilo da će neki „stari“ način predstavljanja kompanija ili proizvoda morati krenuti u potpuno drugom smjeru i naučiti direktno zadovoljiti krajnjeg korisnika, a ne medij u kojem se plasira, kako to sada biva. Upravo takav način zadovoljavanja forme i savršenog predstavljanja u medijima više neće biti moguć – osim ako naravno niste veliki oglašivač (wrong again) ili imate kvalitetan proizvod ili uslugu (BINGO!). Možda će biti nužno promijeniti putanju poruke koja se prenosi samom korisniku. Ako ćemo se korisnicima obraćati direktno, hoće li nam uopće biti potrebni klasični mediji kao prijenosnik informacije?

Evidentno je da će se dio odnosa s javnošću koji se odnosi na plasiranje informacija korisnicima  morati modificirati i  brzo i drastično. Morat će se pronaći način kako informaciju plasirati direktno korisniku koji će domino efektom informaciju proširiti dalje (potrudite se da je informacija pozitivna ), a ostaje nam vidjeti kako će se i kada to početi događati u značajnijoj mjeri i to ne samo putem društvenih mreža.

Poslužit će vam dobri, stari, BESPLATNI PR.

Kada kažem besplatni, mislim na onaj koji se radi kako bi se s jedne strane promoviralo, a s druge strane pomoglo i informiralo javnost o nekoj temi.  Old school odnosi s javnošću, odnosi s javnošću kakvi bi trebali biti da postoji nezavisno, objektivno novinarstvo.  S tom temom otvorila bih Pandorinu kutiju, pa ću jednostavno stati i vratiti se na temu kako svoj proizvod ili uslugu prezentirati u medijima.

Prvo o čemu morate razmisliti jesu vrline vašeg proizvoda/usluge. Upamtite da to samo po sebi nije dovoljno za medijsko praćenje, jer mediji već odavno ne objavljuju vijesti o tome kako je određeni proizvod najjači/najbolji/najnoviji na tržištu. Ako vaš proizvod/usluga stvarno pomaže ljudima i dobar je, to još uvijek nije dovoljno. Trebate ga staviti u širu sliku – sliku društva, zajednice ili pojedinca. Kako vaš proizvod/usluga pomaže kvalitetu života društva, zajednice ili pojedinca? Kako utječe na, primjerice, promjenu stila života i kako ta promjena utječe na te konkretne osobe? Što dobroga vaš proizvod/usluga donosi nekoj skupini ljudi i po čemu je poseban?

Kad odgovorite na sva ta pitanja i posložite „priču“ u glavi, razmislite o ljudima za koje biste voljeli da dobiju tu informaciju.

Drugo, saznajte koje medije prati ta skupina ljudi i kontaktirajte ih, odnosno kontaktirajte novinare tih medija. Nemojte se bojati novinara, oni su isto tako osobe koje zarađuju svoju plaću i koje su u stalnoj potrazi za novim i zanimljivim vijestima. Nazovite, pronađite one koji prate branšu kojom se bavite, kontaktirajte ih, ukratko im ispričajte „priču“ o svom proizvodu – dajte im što više informacija. Pokušajte se staviti u njihovu perspektivu – perspektivu u kojoj oni žele svojim čitateljima ponuditi nešto novo, zanimljivo i korisno. Pa ako vaš proizvod/usluga mogu biti upravo takvi, na dobrom ste putu.

Treće, pružite novinarima sve informacije o proizvodu/usluge, ali isključivo kad vas oni to zatraže. Nemojte puniti prepune novinarske inboxe vašim promomaterijalima, jer ih oni zbog nedostatka vremena ili zanimanja vjerojatno neće niti pogledati.

Četvrto, ako vas novinar odbije, nemojte to shvatiti osobno. Krenite dalje, obratite se novinarima drugih medija koji isto prati vaša ciljna skupina.

Peto, pratite svoje objave u medijima i vodite evidenciju. Dobro će vam doći prilikom komunikacije s novim klijetima i gradnje branda.

Medikol je u subotnjim dnevnim novinama objavio plaćene oglase veličine cijele stranice u kojima demantira postojeće medijske napise. Iako je u najružičastijoj teoriji ovo relativno neutralna ideja spašavanja ugleda, u praksi se napravilo više štete nego koristi.

Što nije u redu s spomenutim plaćenim oglasom? (Od kuda krenuti?)

1.    U prvom redu  – plaćen je

Ovaj oblik oglašavanja dobar je način promocije ako imate nešto pozitivno i kvalitetno o čemu detaljnije želite obavijestiti javnost. Zakupiti plaćeni oglas u kojem možete napisati što god želite – pa i da i na „plotu piše da je…“ NIJE DOBRA IDEJA ako vas optužuju da ste ugrozili zdravlje pacijenata  i bavili se korupcijom, jer zahvaljujući ovakvom obliku oglašavanja možete pisati što god vas je volja, ali vam ta oznaka „plaćeni oglas“ ruši kredibilitet (plus to što ste nekoliko desetaka tisuća kuna bacili u vjetar).Zakup plaćenog oglasa u ovom slučaju je isto kao da pričate publici o nečemu i pokazujete im fige – nitko neće slušati što pričate, svi će samo gledati u te fige.

2.    Sadržaj teksta

Tko god je pisao tekst na način da ga je grupirao u stupce „Istina“ i „Laž“ nije pretjerano bistar, jer umjesto da se samo demantira i ublaži šteta nanesena (još ne znamo točnim ili ne) medijskim napisima, još je jednom podsjetio čitatelje na sve ono za što se Medikol optužuje. Također, čitateljima se trebalo ponuditi puno više objašnjenja od „To nije točno, Medikol posluje prema standardima“.

3.    Način obraćanja

Ne mogu se oteti dojmu da je cijeli tekst napisan kao neka stara komunistička parola koja jasno, precizno, direktno objašnjavao što jest a što nije. Samo što je u ovom slučaju potrebno puno više informacija od uobičajenih floskula kako se posluje prema zakonu i standardima. U jednom se dijelu teksta javnosti obraća i osnivač Medikol grupe koji u puno rečenica ne kaže ništa jasno, utješno, a definira nastalu situaciju kao zastrašivanje i obmanjivanje hrvatske javnosti te rastakanje hrvatskog privatnog sektora. Pucati na patriotizam u trenutku vrlo teških optužbi, prilično je riskantan potez, pogotovo ako se sjetimo gdje nam se nalazi bivši premijer.

4. Potenciranje medijskih napisa

Okarakterizirati medijske napise u vlastitom plaćenom oglasu kao “Slučaj” Medikol je isto kao da ste napisali “afera” ili “kriminalna radnja” i time potvrdili sve što se piše.

5.    Nema preuzimanja odgovornosti

Niti u jednom trenutku autor teksta ne postavlja pitanje  odgovornosti Medikola i eventualnog preuzimanja krivnje ukoliko se dokažu medijski napisi, a pri tom mislim na činjenicu da je (možda) nepotrebno ozračen velik broj ljudi.

6.    Čovjek iza izrečenog

Mišljenja sam da je u javnost (s puno pametnije izrečenog i u sadržaju i formi) trebala izaći odgovorna osoba sa slikom, ne samo imenom, jer bi se tako dobilo na kredibilitetu.

Također je važno naglasiti da je PR kampanja proces koji traje i koji je interkativan; koji daje informacije i odgovara na upite javnosti, a istovremeno osluškuje kako ta ista javnost „diše“ i pronalazi nove momente koje može iskoristiti. Zato je važan pravi tajming, odnosno pravodobnost.

Ponekad odnosi s javnošću ovise o aktualnim okolnostima, globalno i lokalno. Zato je važno da je PRovac dobro informiran i da razmišlja „novinarski“- da razmišlja iz perspektive novinara. Ako vidite da je aktualno nešto o čem vi ili vaša kompanija znate puno, kontaktirajte novinare i ponudite im vaše viđenje situacije.

Prema vlastitim iskustvima i iskustvima kolega, jedan od velikih problema s kojim se PRovci susreću je postojanje hijerarhije u poslovnom sustavu koji, gotovo u pravilu, uzrokuje kašnjenje. Mnoge dobre PR akcije koje nastanu analizom aktualnog stanja u svijetu ili državi, osluškivanjem javnosti i pronalaskom neiskorištenog medijskog prostora, a trebaju se ad hoc odraditi, zapnu negdje u bespućima administracije.

Ako svaka planirana informacija za objavu, ideja ili materijal trebaju biti odobreni od strane nadređenih ili uprave (do kojij je vrlo teško doći zbog brojnih obaveza), zaboravite osluškivanje javnosti. Ako ne možete odlučiti u roku od pola sata što biste mogli plasirati medijima, zaboravite. Jer trebat će vam još vremena za produkciju materijala, distribuciju…A onda će već biti kasno.

Ako osoba zadužena za odnose s javnošću nema slobodu raditi samostalno i donositi odluke prema vlastitom nahođenju, onda možete biti sigurni da će mnogo medijskog prostora jednostavno otići u vjetar. Ili možda konkurentu.

Dobra, profesionalna i učinkovita korisnička služba IZUZETNO je važna za sve one tvrtke koje pružaju usluge. Zašto? Zato što smo mi, korisnici te iste usluge, vrlo militantni, nervozni i frustrirani kada prestane funkcionirati ono što plaćamo. A što kada mi ostajemo tako militantni i frustrirani jer nam korisnička služba ne pomaže i ne rješava naše probleme? Mi pišemo hate mailove. Žalimo se. Pričamo svojim prijateljima, rodbini, poznanicima. Pišemo i šaljemo mailove na sve živuće i neživuće mail adrese koje imamo u svom adresaru. Jedan klik i vrlo precizna, konkretna i loša reklama odlazi u bespuća interneta koja će se dalje forwardirati u nedogled. A onda takvi mailovi dođu istim putevima i do novinara. Pa onda imamo nešto što se zove krizni PR.

Sjetite se maila koji kojeg je napisao nezadovoljni korisnik MAXAdsl usluge. Pa je bio i slučaj MAXTVa. Pa ne znam čega sve ne iz THT grupacije. Koliko su takvi frustritrajući mailovi loša reklama? Ovisi kako se uzme. Korporacije možda smatraju kako su takvi hate mailovi bezveze, no sve više ljudi koristi internet za informiranje o proizvodima. I što se onda dogodi ako tvrtka nema SEO šamana koji je nabrijao najbolje linkove na vrh pretraživanja? Onda vaš proizvod u Google searchu bude vezan uz nekog ljutog i frustriranog korisnika s lošim iskustvom. Zar želite da vaš proizvod oglašava netko tko njime izrazito nije zadovoljan?

Ne tako davno pokušala sam zatvoriti bankovni račun preminule osobe. Nakon što su me u banci krivo informirali, dobrano izvozali, tretirali me kao da sam slaboumna i kao da nemam pametnija posla, sjela sam i u 5 minuta napisala hate mail koje sam odaslala na sve, sve, sve koje znam. I čudom čudnim, odjednom mi se javila voditeljica poslovnice koja mi je rezervirala termin (yep, you got that right) u kojem smo u ravno 5 minuta napravile što smo trebale pri prvom odlasku u banku. I sad se pitam – treba li to jednoj banci? Treba li joj negativan word of mouth, treba li joj negativna reklama? Očito da da, jer tvrtke još shvaćaju da su korisnici tu zbog njih, a ne obratno.

Dobra korisnička služba je poput diskretnog konobara u restoranu – uvijek na usluzi, ne vidite ga, a opet – na vašem se stolu brzo nađe sve ono što vam treba. Nabrojat ću par stvari koje su jako važnke kod korisničke službe:

• Korisnik je bog – i vi ste tu zbog njega. NE OBRATNO. Od njega živite i tretirajte ga kako biste voljeli da on, u obrnutom slučaju, tretira vas. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Korisnik=bog. Get it?

• 24/7 dostupnost – Ako imate specifičan proizvod koji mora funkcionirati u bilo koje doba dana ili noći, imajte korisničku službu koja to prati.

• Obučite zaposlenike – zaposlite ljude koji su smireni, elokventni i ugodna glasa. Ne treba vam neko piskutavo čeljade koje ima osobine petarde.

• Informirajte zaposlenike – zaposlenici u korisničkoj službi moraju u bilo koje doba dana i noći znati sve o proizvodu/usluzi. I kad kažem sve, onda mislim SVE. Ne puštajte zaposlenike „van“ prema korisnicima dok ne budu sve informacije znali kao tablicu množenja.

• Ne ignorirajte kanale zaprimanja – ako ste ponudili SMS help službu, email, telefone, facebook, twitter kao kanale kroz koje primate pritužbe, odgovarate na upite ili rješavate probleme, onda se bavite svima njima. I ako se radi o pisanom obliku, imajte bar neki automatski odgovor kojime ćete pokazati da ste zaprimili njihove upite i da ćete ih riješiti u dogledno vrijeme.

• Ne zaboravljajte na pritužbe – nemojte se pravit blesavi i misliti „Ma prestat će zvat nakon što ga mjesec dana ignoriramo“. Neće. Napisat će hate mail ili će doći u prostor gdje ste smješteni i uz pomoć svog prijatelja revolvera jako brzo riješit svoju situaciju.

• “Oprostite” nije riječ od koje ćete umrijet na licu mjesta – ponekad ćete se morati ispričati i priznati pogrešku. Big deal. Bolje da zadržite korisnika kod sebe i vratite svoj kredibilitet nego da on ide okolo i pljuje po vama.

Mene u Amexu tretiraju nice, pa čak i kada ne mogu pozitivno odgovoriti na moje upite. I zato ne idem drugim kartičarima, iako shvaćam da bi mi te kombinacije potencijalno bile bolje. Oni su moji, ja njihova i to je to.

Dakle, zvali su ga iz jedne marketinške agencije koja zastupa (dobro poznatog) klijenta koji određene marketinške budžete troši u njegovim novinama. Kada klijent oglašava, vrlo često mu se gratis daje određen PR prostor u kojeg može iskoristiti kako želi. (Osobno mislim da se PR aktivnosti dobrog PR manadžera nikako ne bi trebale svoditi ISKLJUČIVO na ovakav oblik promocije (dobivene zahvaljujući oglašavanju), no prema informacijama koje dobivam od kolega novinara, nekima  je upravo ovakav medijski prostor jedini prostor na kojeg se oslanjaju u svom radu.)

Iz agencije su mu dostavili link na kojem je bila velika količina nepovezanih fotografija i tekstova s kojima se bez velike količine vremena i truda nije moglo ništa napraviti, te se još od njega zahtjevalo da nakon što napiše tekst, isti pošalje i klijentu na autorizaciju!!! Kolega  je, kako kaže, bio vidno šokiran – jasno mu je da je agencija kao posrednik u ovoj situaciji najmanje kriva jer samo prenosi želje klijenta, no najžalosnija činjenica u cijeloj priči je ta što spomenuti klijent ima stalno zaposlenog inhouse PR managera!

Iz ove situacije se vide dvije stvari – nepoštovanje novinara i njegovog vremena te neinformiranost o tome što sve spada u domenu rada  PR managera. Imate li dostupan ovakav medijski prostor kojeg možete iskoristiti kako želite,  okrenite broj telefona novinara s kojim surađujte i dogovorite se s njim što bi njemu i vama odgovaralo i pripremite mu traženo. To je vaš posao. Vaš posao nije nabacati mu brdo informacija i očekivati od njega da napiše super truper savršen članak i još vam ga poslati na autorizaciju! Da, kako ne – još će vam i skuhati kavu i izmasirati stopala.

Mojeg je kolegu toliko iznervirala ova situacija da je komentirao da će ubuduće ignorirati pozive, mailove i objave navedenog klijenta, a ako radite PR to je ono što definitvno ne želite.

S novinarima trebate gajiti dobre prvo ljudske, a zatim i poslovne odnose – poštujte ih i oni će poštovati vas. Pomozite im da rade svoj posao brzo i kvalitetno i „gurat“ će vas maksimalno koliko mogu.

Društvena odgovornost poduzeća ili tvrtki svakako povlači za sobom i odnose s javnošću. Naravno, svi želimo da se o našim tvrtkama u medijima piše pohvalno i upravo je uključivanje u pomoć zajednici jedan od „lakših“ načina kako to učiniti. Mnoge velike tvrtke u Hrvatskoj potpomažu razne udruge, domove za nezbrinutu djecu, bolnice i slično. Istakla bih primjer jedne velike banke koja je prije nekoliko godina imala budžet od milijun kuna koji je nepovratno davala udrugama koje bi provodile korisne projekte.

Naravno, lako je biti socijalno odgovoran kada postoje veliki budžeti, no postoje i primjeri manjih tvrtki koje potpomažu rad dječjih sportskih klubova na način da vlastitim autobusima prevoze djecu na treninge, turnire i slično. Lako je za zaključiti da za biti društveno odgovoran ne trebaju veliki budžeti, nego samo dobra ideja. I neka mala pomoć može pozitivnu utjecati na rad udruge ili kluba.

Društvena odgovornost poduzeća ili tvrtki svakako povlači za sobom i odnose s javnošću – što nam je jedan od ciljeva. No, ako se uključujete u pomoć zajednici ISKLJUČIVO zbog prisustva u medijima, to često zna završiti kontraproduktivno. Kako sam već nekoliko puta istaknula, kreativnost i dobre priče u medijima same, gotovo defaultno, povlače interes medija. Budite oprezni s isticanjem sebe kao dobročinitelja, radije okrenite „priču“ iz perspektive onima koje pomažete.

Dok sam radila u jednoj humanitarnoj udruzi, često smo donirali razne lijekove i aparate bolnicama. U akcije bi se uključivale tvrtke bez obzira na njihovu veličinu i djelatnost jer su željele pomoći, a mnoge od njih radile su to isključivo zbog toga da pomognu i nisu željele biti javno imenovane kao donatori. Iz mojeg iskustva, osobnog i profesionalnog, primijetila sam da će se ljudi i tvrtke lakše i brže uključiti u akciju koja ima konkretan cilj – prisjetite se primjera Ane Rukavine koji je na noge digle cijelu Hrvatsku.

Uključite se lokalno ili globalno, djelujte koliko možete i želite, a rezultati neće izostati.