Ne mogu točno reći da li je to bio trenutak, neki događaj ili razdoblje kada je novinarstvo u Hrvatskoj otišlo k vragu. Odjednom smo iz javnosti koja je imala stil života, razum, inteligenciju i status postali jeftina trash klasa koju mediji sa svih strana bombardiraju nepotrebnim informacijama, šokantnim vijestima, slikama (visoke rezolucije) žrtava poginulih u nesrećama i pucnjavama i poluproizvodima estrade željnih slave pod svaku cijenu. Čak i da je imenovani sadržaj prihvatljiv, smatram da forma svih tih novinarskih oblika vrijeđa inteligenciju svih nas. Naslovi koji nemaju veze sa člankom ispod, vijesti koje ne daju sve informacije, stupidne izjave ljudi upitnih znanja, kompetencija, talenata i slave naša su svakodnevica. (Nedavno sam gledala stand up Michaela McDonalda koji je tako lijepo sažeo svijet poznatih. )

Ovakav trash sadržaj bio je specifičan za web koji trpi sve i svašta, no u posljednjih nekoliko godina ovakav sadržaj čini i više od polovine bilo koje tiskovine. Uzmemo li u obzir da je na portalima jasno vidljiv sadržaj koji je najčitaniji i da je taj sadržaj u 99% upitne kvalitete, postavlja se pitanje o razini inteligencije konzumenata medija. Možemo li zamjeriti vlasnicima medija koji narodu daju upravo što želi?

Medijska scena u Hrvatskoj zatvoreni je krug u kojem se korisnicima pruža trash sadržaj kojeg oni u nedostatku bilo čega pametnijeg konzumiraju i postaju cice-guzice-ubojstva-bizarnosti ovisni. Polako, ali sigurno, i mediji postaju odgovorni za opći inteligencijski pad građana, pad morala i pad zdravog razuma. Poštovanje prema čitatelju kao konzumentu medija je nestalo i umrlo, a time umire i trud novinara i urednika koji vjerojatno pokušavaju balansirati između pravila struke i želja vlasnika medija.

Ako u obzir uzmemo “normalne” medije i ozbiljne teme, i tu možemo primijetiti pad novinarskog duha i interesa da se čitatelju pruži točna, nova i “vruća” informacija. Tekstovi su danas toliko općeniti, ne donose i ne ruše nikakve teze, ne postavljaju pitanja i izazove, nego u većini slučajeva serviraju ono što je već izrečeno i prožvakano.

Čitatelji još uvijek nisu ovce, još uvijek trebaju izazov za svoje mozgove, još uvijek žele pročitati tekst, pogledati prilog koji će možda potpuno srušiti njihove stavove ili ih još više učvrstiti, žele nazvati prijatelje i preporučiti im neki odličan članak, emisiju, još uvijek žele sami donositi mišljenja na temelju teza koje su novinari prikupili, obradili i pripremili.

Zašto (nam) im se to uskraćuje?

Apsolutno se slažem s gospođom Cigler koja je odbacila optužbe da su do informacija došli na nezakonit način jer to jednostavno nije istina. Dostupnost informacija o privatnim osobama kroz razne socijalne mreže često su javne, ali predstavljaju dvosjekli mač, pogotovo radi li se o nekoj nesreći ili tragediji – a rasprave se uvijek događaju u takvim negativnim slučajevima.

U komentaru se govori o lošim stranama socijalnih mreža, konkretno Facebooka, kroz klišejizirane momente (pomalo imam osjećaj da je netko izrazito negativnog mišljenja o socijalnim mrežama bio izvor informacija gospođi Cigler), ali se govori i o tome kako je na Facebooku nemoguće zaštititi svoje privatne podatke jer i hakeri mogu do njih. Istom analogijom isti ti hakeri mogu i do Pentagona. Samo, za Pentagon će netko kazneno odgovarati i novinarima neće past na pamet jednog retka napisati o tome, a za Facebook su sami korisnici krivi jer dobrovoljno objavljuju te podatke?

Malo me štrecnula i činjenica da gospođa Cigler smatra kako novinari ne trebaju štititi nečiju privatnost ukoliko to same osobe ne čine. Možda još uvijek živim u nestvarnom svijetu, ali nije li uloga novinara i medija nuditi informacije koje stvaraju javno mišljenje? Ne trebaju li novinari svojom etikom služiti kao primjer društvu u kojem djeluju? Opravdava li cilj sredstvo? Ne bi li novinari svojim primjerom građanima vratiti vjeru u ispravne ljudske, moralne i profesionalne vrijednosti koje su na tako klimavim nogama? Hoće li Večerni list, ukoliko priču ne učini zanimljivijom nekim trivijalnim detaljem (o ovom slučaju informaciji s Facebooka), izgubiti svoju publiku? Čisto sumnjam.

Ne smatram da bi privatni podaci koje osobe iznose na Facebooku trebale biti izvor informacija novinarima, no budući da je tako lakše raditi novinarski posao i totalno zabucat u žutilo radi podizanja naklade, očito da će tako bit. Imamo slučajeve attention whorea kao što je Dolores Lambaša, ali imamo i nevine ljude čija se (polu)privatnost nepotrebno iznosi u javnost.

Ono što mi je pomalo smiješno jest kraj komentara u kojem se govori o klinikama gdje se liječi ovisnost o Facebooku i najavama samoubojstava mladih. Zanimljivo, voljela bih vidjeti omjer mladih koji se liječe od ovisnosti o drogama i alkoholu naspram onih koji su ovisni o Facebooku.

Potrebno je objektivno procijeniti kada je za neku vijest ili zbivanje potrebno napisati objavu za medije i distriburati je medijima, a kada je osobnim kontaktom (mailom ili telefonom) komunicirati određenim novinarima. Zašto je to važno? Zato što nisu sve informacije koje želite dostaviti javnosti jednako važne, zato što je medijski prostor ponekad vrlo često zagušen, zato što novinari dnevno dobiju barem desetak službenih priopćenja za javnost ili različitih korporativnih informacija. Jako je važno „poznavati“ novinare kojima šaljete svoje objave i vijesti, važno je znati što je njima zanimljivo, važno je znati što je zanimljivo njihovim urednicima. Ponekad će univerzalna objava za medije (koju ćete distribuirati svim medijima) biti objavljena za vas nezadovoljavjućem postotku, a ponekad će njena prilagodba novinarskom interesu ili mediju biti pun pogodak. Iz tog je razloga važno da znate što motivira ljude kojima šaljete svoje materijale.

Novinari će vam biti zahvalni ukoliko im pomognete da odrade svoj posao kvalitetno i brzo. Također, ukoliko gajite dobre odnose moći ćete im predlagati teme koje će njima pružiti dobar sadržaj, a vama promociju za tvrtku. Zato je važno da se vaš PR posao ne svodi na kreiranje objava za medije koje dva puta mjesečno pošaljete svim novinarima u bazi, a poslije se čudite kako je postotak objave slab. Ponekad je dovoljan telefonski poziv koji će brzo informirati novinara i kojem ćete zatim dostaviti tražene informacije.

Konstanto slanje objava bez ikakvog kontakta i povratne informacije o tome što zanima novinara/urednika dovodi do toga da će vaše objave novinar „objaviti“ jednim pristiskom na tipku „delete“.

op. a.  Znam da pretjerujem s ovim fotografijama mačaka, ali ne mogu odoljeti kada tako dobro prikazuju što želim reći

U idealnoj budućnosti, novinari će odlaziti na presice ili mjesta zbivanja i producirati sadržaj i za print i za web. To neće biti isti sadržaj, budući da se struktura novinarske forme za navedene medije razlikuje i potrebne su modifikacije. Novinar budućnosti će prilagođavati svoj novinarski uradak i koristiti svaki mogući medij da plasira potrebnu informaciju. Primat će jednu plaću i svoj posao gledati kao jedinstven, a ne kao osnovni posao u printu ili webu plus rad na dodatnim medijima kojeg radi besplatno.

U nas je nekako uvriježeno stanje da u nekim izdanjima postoje dvije redakcije – jedna za web, a druga za print. Situacija prije ove donosila je produkciju isključivo tiskanih materijala koje bi onda neki administrator bez prilagodbe uploadao na stranicu. Danas kada se i u Hrvatskoj shvatilo da pisanje za print nije isto što i pisanje za web izdanja, postoji priličan otpor u prihvaćanju činjenice da bi jedna osoba trebala opsluživati raznovrsne medije istih izdanja. U vodećem njemačkom tjedniku je vladao veliki otpor prema navedenim promjenama. Starija „škola“ novinara nije bila vična novim tehnologijama i apriori je gledala na nove zadatke kao na dodatni posao za kojeg nisu plaćeni. Nakon brojnih edukacija cijele redakcije, vrlo je jasno definirano kako za osobe koje ne budu obavljale svoj posao za oba medija, u redakciji više neće biti mjesta. Prilagodba se nekima čini kao drastičan potez , a nekima kao prilika.

U Hrvatskoj su se u mnogim medijskim kućama događale situacije da su redakcije startale kao svaka za sebe, zatim se radi smanjenja troškova spajale u jednu, a nakon toga opet razdvajale. Prema mojem mišljenju, to se događalo zbog toga što je web za mnoge novinare još uvijek neki „neistraženi teritorij“ o kojem nemaju previše znanja. Budućnost bi nam trebala donijeti nove vrste redakcija – novu generaciju novinara koja će se znati primiti u koštac sa svim medijima koji postoje, a s njima i urednike koji će sadržaj znati usmjeravati što na print, a što na web, a što na oba izdanja.

U razradi tijela teksta navodite informacije prema važnosti, možete ubaciti pokoji statistički podatak (javnost voli statistiku jer im pokazuje okvire), citat relevantne osobe i slično. Najvažnije je da objava za medije nije preduga i dosadna te da na kraju sadrži sve vaše kontakte na koje vas se U SVAKO VRIJEME može dobiti.

Jako je važno na umu imati sljedeće – objava koju šaljete mora biti zanimljiva uredniku/novinaru kojem je šaljete – mora biti relevantna. Ukoliko je urednik/novinar uopće ne doživi, imate problem. A što urednik/novinar smatra relevantnim? Ono što zanima publiku njegova medija. Urednik/novinar razmišlja na način „Hoće li ova vijest zanimati moju publiku?“, a ukoliko je odgovor na ovo pitanje negativan, imate (još jedan) problem. Ono što se često događa je slanje nevažnih, nerelevantnih informacija novinarima i urednicima. Počinjete ih spamati, maltretirati i krčiti im inboxe. To može rezultirati time da novinari uopće više neće otvarati vaše e-mailove, nego će ih poslati da se druže sa „delete“ opcijom.

Kako ćete znati jeste li napravili dobar posao? Kada ćete u medijima vidjeti svoje tekstove koji su doslovno copy/pasteani. Da, to može značiti da je novinar/urednik bio u žurbi/nemotiviran/lijen/super zadovoljan, ali činjenično gledano – vi ste dobili ono što ste htjeli: informaciju plasiranu na način na koji ste željeli.